Osnovna škola Dr. Ivan Merz, Zagreb

U potrazi za glagoljicom u Zagrebu učenici četvrtih

razreda posjetili su HAZU i Hrvatski povijesni muzej

piše: Jakov Đurić, 4.a

U Mjesecu hrvatske knjige učiteljica i knjižničarka povele su nas u razgledavanje Povijesnoga muzeja i u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

U Hrvatskoj akademiji vidjeli smo originalnu Baščansku ploču koja je mnogo veća nego što sam mislio i kopiju sarkofaga svetoga Šimuna. O Baščanskoj ploči govorili smo prethodnoga dana u knjižnici, a čuli smo i kako zvuči njen izvorni tekst. Nakon posjeta akademiji otišli smo u Povijesni muzej kroz koji nas je provela voditeljica programa. Trenutno je tamo izložba o Domovinskom ratu pa smo vidjeli kako izgleda prvi hrvatski pištolj, minobacač, razne strojnice i snimku djevojčice u plavom kaputiću, izbjeglice iz Vukovara, koja plače. U jednoj vitrini izložen je i njezin plavi kaputić. Vidjeli smo mnogo fotografija i snimaka iz Domovinskog rata kad su ljudi bježali iz svojih domova i gradova pred neprijateljem koji je napao Hrvatsku.

Poslije razgledavanja izložbe vratili smo se u davnu prošlost, u dvoranu gdje smo gledali slike vezane za glagoljicu. Voditeljica radionice govorila je o nastanku glagoljice i glagoljskim spomenicima, a onda je napisala riječi na glagoljici, a mi smo pogađali što piše. Na kraju smo dobili papir s glagoljskim slovima i zadatak da napišemo ime i prezime na glagoljici. To je bio zanimljiv i ispunjen dan.

Maturalac prvi put

Maturalac je u srcima svih naraštaja i svima se čini da je upravo taj njihov bio najluđi, najuzbudljiviji, najbolji…

Ali, najuzbudljiviji dijelovi maturalca bile su noći:

u hotelu, baru, na plaži. Oh, bilo je to izvrsno iskustvo

i bezgranična zabava. Ma kako se vi pitali što li se to

ondje događalo, ne mogu vam reći, osim par natuknica:

pijana susjeda, zmija u sobi, pasta za zube...

Puno prije maturalca, još od kraja prošle školske godine, bili smo uzbuđeni i veseli smišljajući što ćemo ondje raditi. Znali smo da će biti zabavno jer smo to mi, 8.a , najbolji razred u školi. Iščekivanje je bilo neizdrživo, ali konačno je došao i taj dan: 11. rujna 2012. točno u ponoć krenuli smo u Orebić, koji će nam biti dom sljedeća četiri dana.

Putovanje je trajalo neizmjerno dugo, u autobusu su nam čak puštali i filmove kako bi nam vrijeme brže prošlo, ali mi smo se zabavljali na svoj način. Uzbudljivo je bilo noću gledati beskrajnu, praznu autocestu i prepričavati hororce, dogovarati se što ćemo raditi na plaži i pokušavati zaspati uz neizdrživu buku. Ujutro smo stigli u Orebić. Raskošni hoteli promicali su pokraj našeg autobusa. Glasno smo pogađali koji je od njih naš, naše malo carstvo u kojem ćemo se zabavljati. Ali, naš se hotel nalazio duboko u šumi, skriven od pogleda s ceste. Zabrinuto smo izišli iz autobusa. Dugo smo hodali i tad smo ga ugledali: Komodor. Bilo nam je rečeno da ima 4 zvjezdice, a zapravo je imao dvije. Hrabro smo prihvatili i taj izazov i ušli. Jedina prednost toga hotela bila je plaža u blizini.

Dubrovnik, Korčula i Ston zadivili su nas starim građevinama, divnim morem i ljepotom. Obišli smo stare zidine u Dubrovniku, prošetali Stradunom, od Onofrijeve česme do crkve sv. Vlaha, obišli akvarij i divili se različitim morskim stvorenjima. Na Korčuli smo također vidjeli stare zidine i katedralu. U Stonu smo vidjeli solanu, ali smo izlet morali skratiti zbog dosadne kiše koja nam je pokušala pokvariti raspoloženje, naravno, bezuspješno. Na kraju smo otišli do Metkovića, gdje smo se provezli Neretvom i vidjeli arheološke iskopine.

Ali, najuzbudljiviji dijelovi maturalca bile su noći: u hotelu, baru na plaži. Oh, bilo je to izvrsno iskustvo i bezgranična zabava. Ma kako se vi pitali što li se to ondje događalo, ne mogu vam reći, osim par natuknica: pijana susjeda, zmija u sobi, pasta za zube...

Četiri su dana brzo prošla i vratili smo se u Zagreb umorni i veseli, s mnoštvom divnih uspomena. Sve se vratilo u normalu. Opet idemo u školu, učimo, ali maturalac će nam uvijek ostati u sjećanju kao izuzetan "party".

Domagoj Caparin, 8.a

Maturalac 2. put

Sad, kad je sve završilo, mogu reći da je ovaj maturalac

bio jedno nezaboravno iskustvo (čak i hotel),

i bilo mi je lijepo.

Neću vas zamarati opisima puta jer ovaj je put isti kao i ostali. Nema spavanja,  svi su ludi (neću dalje da ne kažem previše). Sad počinje priča o našem maturalcu.

Došli samo u Dubrovnik, najljepši grad na našoj obali. Neki su bili kao zombiji, ali mi, koji smo imali sreće i spavali u autobusu, mogli smo uživati u ljepotama toga grada. Katedrala, akvarij i zidine najviše su me se dojmili, ali bilo je još mnogo zanimljivosti i lijepih građevina. Stradun je bio prepun ljudi pa se nismo mogli normalno kretati. Nakon te gužve ušli smo u mirniji dio grada, a zatim krenuli prema Orebiću.

Autobus je vozio, a svi smo gledali kroz prozor ne bismo li ugledali svoj hotel. Svaki je bio lijep i nadali smo se da je to naš, ali nam je sudbina odredila nešto posve drugo. Dočekao nas je onaj koji nije mogao zadovoljiti naše potrebe. Bio je to hotel „Komodor“, onakvo iznenađenje kakvo nitko ne voli (i nisam jedini koji tako misli). Dobili smo ključeve i razišli se po sobama.

Kad smo ušli, imali smo što vidjeti: skučenu sobicu s tri kreveta i stolićem, kupaonicom i prozorom. Kreveti nisu bili osobito kvalitetni, a zašto, doznat ćete kasnije. U sobi pokraj naše gosti su bili jedan žohar, stonoga i pauk. U nekim sobama nisu imali tople vode, a nekima je voda smrdjela. Neću baš sad sve reći, ali većina ih nije bila oduševljena (ipak smo mi osmaši, je li, pa smo očekivali hotel s pet zvjezdica).

Uspjeli smo se još okupati u moru, ali ne želim to opisivati jer za ovu je priču kupanje nebitno. Imali smo i večeru, ali ni ona nije bila nešto. Poslije svega bili smo umorni, ali još smo smogli snage za obilaženje prijatelja po sobama. Jedino što se važno dogodilo toga dana jest da je jedna osoba (neću je imenovati da nemam problema kasnije, ali ću vam napisati njegove inicijale, D.C.) polomila krevet i jadni Tin nije mogao spavati normalno. Konačno je završio taj naporni dan.

Drugi smo dan išli na Korčulu. Meni se ona jako svidjela i bilo je zanimljivo slušati vodiča. Doznali smo da se na Korčuli rodio Marko Polo. Slobodno smo vrijeme tamo znali dobro iskoristiti, a to smo učinili uglavnom blizu štanda s gumenim bombonima. Vratili smo se u hotel i ručali. Do kraja dana bili smo u hotelu ili na plaži. Jedino je još vrijedno spomena to što je netko iz moga razreda ubacio mrtvu zmiju kroz prozor nekome iz b razreda.

Noć je bila puno zanimljivija.

Neki su dečki pokucali jednoj gošći na vrata i tada se dogodio međunarodni incident. Mirno smo ležali u svojim sobama i pokušavali spavati jer bilo je kasno (nije, ali smo morali biti u sobama jer se gošća žalila profesorima). U to doba noći začulo se lupanje po vratima i zavijanje. Probudili smo se (i to moram reći da ne bi ispalo kako nismo spavali) i gledali u čudu što se događa. Mislili smo da je to netko od nas, ali bila je ista ona gošća kojoj smo pokucali na vrata i koja je možda malo previše popila.

Treći smo dan trebali ići na Mljet, ali nismo otišli jer je padala kiša. Umjesto toga išli smo u neko mjesto, zaboravio sam koje, samo znam da ima solanu koju smo posjetili. Ah, da, bio je to Ston. Vratili smo se u hotel. Opet se puno ljudi okupilo u našoj sobi i prvo je polomljen drugi krevet, djelo iste osobe koja je polomila i prvi, a zatim moj. Nisam mogao vjerovati da se to dogodilo jer sam pazio na svoj krevet. Sada nitko od nas nije mogao normalno spavati, ali snašli smo se. Ostatak dana bio je dosadan pa ću završiti ovo ˝poglavlje˝.

Sve je završilo pohodom u Metković gdje smo razgledali arheološki muzej Narona. Tamo je bilo poučno. Vozili smo se u lađama po nekoj rijeci. Da, sjećam se, rijeka je bila Neretva. To mi je bilo zabavno. Ručali smo i ušli u autobus. Put, naravno, neću opisivati.

Sad, kad je sve završilo, mogu reći da je ovaj maturalac bio jedno nezaboravno iskustvo (čak i hotel) i bilo mi je lijepo. Konačno ću završiti i kad pročitate ovaj tekst, nemojte me baš previše pitati. Pozdrav!

Nikola Seletković, 8.a

Maturalac 3. put

Hodala je hodnikom, pretvarala se da je pas i lupala po vratima.

Curama je ušla u sobu i nauguravala ih.

U to smo vrijeme mi sjedili u našoj sobi i razgovarali.

Danas ću vam pisati o, po mojem mišljenju, najzanimljivijem događaju na maturalcu.

U hotelu je s nama odsjedala jedna gošća koja je jedne noći "previše popila" što je uzrokovalo zanimljiv splet događaja. Hodala je hodnikom, pretvarala se da je pas i lupala po vratima. Curama je ušla u sobu i nauguravala ih. U to smo vrijeme mi sjedili u našoj sobi i razgovarali. Domagoj je odmah potrčao prema vratima da ih zaključa i u istom trenutku kad je zaključao vrata, ona je počela lupati. Poslije više nije izlazila iz sobe - valjda se otrijeznila.

Tin Zeljar, 8.a

****************************************************************

Maturalac 4. put

Mi smo se proveli odlično i uvijek ćemo se sjećati

tko je koga poljubio, tko je kakvu glupost napravio…

Jer, to je naš maturalac!

Kako opisati maturalac u par riječi? To je nemoguće! Ha, ha, ha... Kako je brzo počeo, tako je brzo i završio. Doživjeli smo mnogo toga, od pijane gošće, do noćnog stražarenja profesora, mnogo prolivenih suza, neke nove ljubavi (koje nećemo imenovati)… Pokušat ću sve to ispričati sažeto.

Naš je maturalac započeo zapravo oko 23,00 sata. Bio je to utorak. U školi smo raspravljali samo o tome kako smo spremili svoje putne torbe, što ćemo sve ponijeti i s kim ćemo sjediti u autobusu. Bili smo jako uzbuđeni. Profesori koji nisu išli s nama pitali su nas neke pojedinosti o maturalcu, a mi smo im uzbuđeno odgovarali.Odbrojavali smo sate do početka.

Kad smo se svi okupili, ušli smo u autobus, mahnuli roditeljima i konačno - krenuli! Žamor je ispunio autobus. Premda je put bio dug i naporan, mi smo cijelo vrijeme razgovarali i zabavljali se. Nakon nekih 10,5 sati konačno smo stigli. Malo smo uranili pa smo morali čekati vodiča. Bili smo uzbuđeni jer ćemo vidjeti Dubrovnik. Svi su govorili koliko je to lijep grad - i nisu pogriješili. Nakon napornog razgledavanja bilo je vrijeme da krenemo prema hotelu smještenom na poluotoku Pelješcu, u mjestu Orebiću.

Autobus je stao. Stigli smo do hotela. Hotel nije bio baš vrhunski, ali mi smo ipak u njemu našli zabavu. Kakvu zabavu? To je tajna…

Sljedeći je dan započeo novom akcijom. Išli smo na Korčulu. Prekrasan otok i grad s još ljepšom i zanimljivijom pričom. Svi smo čekali povratak u hotel jer to je značilo samo jedno: kupanje!!! Također, današnji je dan obilježio vrlo zanimljiv događaj. Pijana gošća. To je sve što ću vam reći ;)

Drugi me dan probudilo lupanje prozora. Znači, vjetar puše? To ne može biti dobro. Bila sam u pravo, trebali smo ići na Mljet, ali nismo otišli zbog vjetra. Taj smo izlet zamijenili obilaskom solane u Stonu.

Evo, već je cijeli maturalac proletio. Sve je tako brzo prošlo. To je samo djelić našega maturalaca. I mogu vam reći, to je sve što ćete i doznati. Mi smo se proveli odlično i uvijek ćemo se sjećati tko je koga poljubio, tko je kakvu glupost napravio… Jer, to je naš maturalac!

Nika Čić, 8.a

Neka više nitko ne bude žrtva nasilja!

Bilo tko mogao je biti na mjestu Luke Ritza,

bilo tko mogao je biti pretučen, izboden i ubijen!

Živimo u društvu s malo zaštite.

Htjela bih jednoga dana izići s društvom u grad,

ali se pomalo bojim jer ne znam hoće li me netko napasti na ulici.

Možda se nekom u tom trenutku ne bude svidjela moja kosa,

pa me pretuče.

Kažu da živimo u civiliziranom društvu gdje svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, svoje ideale i stavove a da ne bude potlačen i stisnut uza zid.

Godinama smo svjedoci nasilja među mladima i nasilja uopće, pa možemo reći da to baš i nije tako. Dok se odrasli bave pitanjima izvora nasilja, u praksi broj žrtava raste.

Sjetimo se samo Luke Ritza, mladića koji je zbog bijedne kune izgubio život od posljedica brutalnog premlaćivanja. Što je učinjeno da se to više ne ponovi? Bilo tko mogao je biti na mjestu Luke Ritza, bilo tko mogao je biti pretučen, izboden i ubijen! Živimo u društvu s malo zaštite. Htjela bih jednoga dana izići s društvom u grad, ali se pomalo bojim jer ne znam hoće li me netko napasti na ulici. Možda se nekom u tom trenutku ne bude svidjela moja kosa, pa me pretuče.

Promijeniti nasilnike ne mogu, ali možda ipak mogu obraniti slabije i promicati stavove u kojima je jasna poruka: NE NASILJU!

Postoji mnogo oblika nasilja: emocionalno, seksualno, psihičko, ekonomsko, kulturno… Najnoviji je oblik nasilja preko mobitela i interneta. Svi smo mi uvjereni da nam se neće dogoditi takve stvari, da nas nitko neće napasti na ulici. Dok nam se ne dogodi, mislimo da nasilje zaobilazi nas i naše bližnje.

U školi postoje „buly“ djeca koja maltretiraju djecu mlađu i slabiju od sebe. U obitelji muž može udariti svoju ženu, otac može silovati svoju kćer. Kako zaustaviti širenje nasilja? Što jedna dvanaestogodišnjakinja može učiniti da se ono prestane širiti u svakodnevnom životu? Mislim da bi se u mnogim emisijama na javnoj televiziji, radiju, na internetu trebalo ponavljati: Zaustavimo nasilje među djecom! Zaustavimo svaki oblik nasilja!

Kad bih susrela nasilnika, upitala bih ga zašto je takav, zašto je nasilan prema mlađima i slabijima.

Kažu da imamo pravo iskoristiti darovane sate svaki novi dan za dobra djela. Svaki dan trebali bismo potrošiti jednu minutu i reći NE mladenačkom nasilju.

Neka više nitko ne bude žrtva nasilja!

Dina Jović, 6.a

Učenička zadruga „Hepicentar“

„Hepicentar“ je učenička zadruga OŠ „Dr. Ivan Merz“. U njezinu radu sudjeluju učenici sedmih i osmih razreda. Trenutno nas je petnaest na čelu s profesorom Jeronimom Cimperšakom. Zadrugari se sastaju jednom tjedno te izrađuju platnene vrećice, magnetiće u obliku životinja i ploče za pisanje. Cilj je „Hepicentra“ navesti ljude da razmišljaju o prirodi i njezinu očuvanju.

Izrađujemo platnene vrećice da bismo pokazali kako svi zajedno možemo pridonijeti očuvanju prirode. Svaki dan u svojim omiljenim dućanima dobijemo jednu ili više plastičnih vrećica koje poslije bacimo u koš za smeće ili izgubimo, a samo jednoj plastičnoj vrećici potrebno je sto godina da se razgradi. Naše platnene vrećice pogodne su za svaku kupnju, odlazak u grad, izlet…

Na Smotri zadruga Grada Zagreba vidjeli smo što druge zadruge rade, što proizvode, za što se zadrugari zalažu, što žele postići svojim proizvodima i koju poruku žele poslati ljudima.

Mi se zalažemo za ideju: Očuvajmo prirodu, jer bez nje nas ne bi bilo!

Maria Gabor, 8. a