Osnovna škola Dr. Ivan Merz, Zagreb

Povijesna škrinjica

Povijest škole iz knjižničarskog kuta

1901. godina - OTVORENJE ŠKOLE

Kad je 1. rujna 1901. godine otvorena Niža pučka dječačka i djevojačka škola u Draškovićevoj ulici, svečanosti su nazočili svi viđeniji ljudi grada Zagreba, a čast otvaranja pripala je dr. Arminu Paviću, predstojniku Odjela za bogoštovlje i nastavu, što bi danas značilo ministru obrazovanja. Da to učini pozvao ga je nakon svoje uvodne besjede gradonačelnik Adolf pl. Mošinsky, čovjek uvelike zaslužan za izgled i napredak grada koji je te 1901. ubrzano rastao. Tako je uz sajmište i jahaonicu u današnjoj Martićevoj i tek rijetke zgrade u Draškovićevoj ulici izrasla naša škola. Nešto kasnije, 1908. godine pokraj nje je izgrađena Viša djevojačka škola (današnja Traumatološka klinika), ali njena će školska pustolovina kratko trajati jer je ubrzo bila prenamijenjena u bolnicu i nikada nije vraćena učenicima. Naša je zgrada u tom smislu imala više školske sreće.

Prvi učenik upisan u Školu u Draškovićevoj ulici, onaj koji je ulazio s ostalim dječacima u kratkim hlačicama na ulaz ponad kojega piše DJEČACI, i učenik

1. a razreda, bio je Zlatko Baloković, kasnije proslavljeni glazbenik. Prvi pa pun pogodak, rekli bismo. S njim je krenuo u osvajanje svojih prvih znanja niz učenika koji su se tijekom godina smjenjivali, upisivali i ispisivali, a često i prekidali školovanje pa je u školskim imenicima iz toga vremena vrlo šarolika slika polaznika.

Obrazovanje za sve učenike tek je stasavalo u sustavu, a učitelji i učiteljice dobivali su posao, naporan ali relativno siguran. Međutim, to je još vrijeme Školskoga zakona iod 31. listopada 1888. godine kojim je propisano da učiteljice mogu raditi samo do udaje. Ovom se propisu žestoko protivio Izidor Kršnjavi, ali je ban Khuen Hedervary, koji je još uvijek vedrio i oblačio u Hrvatskoj, bio protiv promjena toga propisa u korist učiteljica, pa je nepravedna odredba te 1901. još uvijek bila na snazi. Te je godine zagrebačkim ulicama prvi put bučeći prošao Franjo Budicki u svom automobilu, što je izazvalo opću pometnju, a jedna je krava od pustoga straha pred nemani uletjela u prvi dućan i u njemu napravila pravi krš. Ulice su još bile blatnjave i uglavnom nepopločene, ali učenika je u rastućem gradu već bilo preko 4000 i nova je školska zgrada bila nužna. U tom je ozračju izrasla ova historicističko-secesijska ljepotica čije je otvorenje zabilježeno u Obzoru 3. rujna 1901. godine:

…Svečano otvorenje škole u Draškovićevoj ulici. Prekjučer je na svečan način otvorena i predana svojoj svrsi obospolna škola u produljenoj Draškovićevoj ulici. U 8 sati ujutro prisustvovala je školska mladež službi božjoj u crkvi sv. Petra u Vlaškoj ulici, a u ½10 sati prije podne sliedilo je svečano otvorenje pomenute škole. Najprije je upravitelj župe sv. Petra gosp. Mrzljak blagoslovio školsku zgradu izvana, a iza toga nutarnje prostorije. Ovomu su svečanomu činu prisustvovali odjelni predstojnik prosvj. g. Armin Pavić, zatim gg.; načelnik grada Zagreba Adolfo pl. Mošinsky, gradski senator Gjuro Deželić, predsjednik gradskoga školskoga odbora Mladen Dolovčak, gradtehnički savjetnik Milan Lenuci, gradski školski nadzornik Marišić, ravnatelj nove škole Josip Granec, učitelji, učiteljice i neki roditelji djece, a i sama školska mladež u velikom broju. U velikoj dvorani rekao je najprije upravitelj župe gosp. Mrzljak prigodno slovo, u kojem je istakao važnost i znamenovanje škole, a onda prihvatio rieč gr. načelnik pl. Mošinsky, koji je pozdravio odjelnoga predstojnika presvj. gosp. Pavića i umolio ga da proglasi ovu školu otvorenu. Presvj. g. odjelni predstojnik  rekao je na to krasnu a odulju besjedu, u kojoj je naglasio potrebu naobrazovanja i prosvjete, kojemu cilju imade služiti i novo otvorena škola. Pohvalio je grad Zagreb, njegovu upravu i zastupstvo, čijim su marom podignute tako liepe školske zgrade, kao što evo to i ova najnovija svjedoči, pa je najzad školu proglasio otvorenom. Iza toga govorio je ravnatelj nove škole g. Josip Granec, koji je iztaknuo zahvalnost građanstvu i školske djece, što je opet u Zagrebu otvoren jedan prosvjetni hram. Iza toga pregledao je odjelni predstojnik sve školske prostorije, na što su prisutni ostavili školu.

(Obzor, 3. rujna 1901.)

OBUZDANI MEDVEŠČAK

Za načelnikovanja Adolfa pl. Mošinskog krajem 19. stoljeća natkriven je nestašni potok Medveščak. Naime, Medveščak je tekao s Medvednice pa se spuštao u grad i cijelom Tkalčićevom krivudao do Trga bana Jelačića, a onda  se spuštao na Jurišićevu i dalje preko Račkoga ulice valjao prema Savi. Medveščak, međutim, nije žuborio svojim bistrim brzacima kroz grad, nego je često u svojim vodama vukao nečistoću i smrad kojim bi ga ljudi, kako to već samo oni znaju, zagadili. Takav bi Medveščak za kišnih dana poplavio grad, a poplave su bile velike i neugodne i u njima su stradavali ljudi.

Inače, Tkalčićeva je ulica bila potok pa se tako i zvala. A u Potoku i na potoku bilo je mnogo mlinova, ulica je bila vesela, puna žamora i dječje cike, ali se u pokrajnjim ulicama okupljala sumnjiva družba pa je bila na prilično zlu glasu. 1998. godine potok je natkriven. Početkom stoljeća gradila se i pošta u Jurišićevoj dok su se na katedrali uzdizali novi tornjevi koje je projektirao (kao i mnogo toga u gradu) Herman Bolle.

Dakle, naša je škola izgrađena upravo u tom razdoblju kada grad stubokom mijenja svoje lice i brzim koracima grabi prema istoku i jugu. Kao i onda i  danas teče Medveščak, njegove vode nisu ukroćene, samo su natkrivene pa duboko pod pločnikom Račkoga ulice huče i stenju brzajući prema Savi.

PEČALBA

1914. godine počinje Prvi svjetski rat koji nije zaobišao ni našu školu. U nju se te iste godine useljava vojna bolnica, a učenici sele u Donjogradsku dječačku školu u Samostanskoj ulici (današnja Varšavska). Kao podstanari prilagođavali su se uvjetima koji su im nametnuti, stiskali se u manjim prostorima i u smjenama, a potucanje po podstanarstvu potrajalo je sve do 1933. godine kada je zgrada vraćena učenicima. Važno je pritom napomenuti da škola kao institucija ni dana ne gubi kontinuitet u radu o čemu svjedoče imenici i druga pedagoška dokumentacija pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Opatičkoj ulici.

Pečalba traje 19 godina i u tom razdoblju, točno 10. svibnja 1928. godine u Klinici za uho, grlo, nos, u što je nakon završetka 1. svj. rata prenamijenjena vojna bolnica, u sobi broj 8 umro je Ivan Merz. Premda mlad, ovaj je katolički laik i borac prije svega za sve dobro i plemenito, bio potpuno spreman za odlazak. Po njemu će škola 1995. godine dobiti ime, ali do tada je mijenjala mnoga imena. Ipak, najpoznatija je kao Škola u Draškovićevoj ulici, pa onda Keršovani i danas Merz.

Dio zapisnika sa sjednice Učiteljskoga zbora održane 7. rujna 1926. godine odražava muku po beskućništvu:

Učiteljski zbor na zamolbu roditelja koji stanuju na školskom području Draškovićeve škole, da se obuka i ove šk. godine drži u zgradi Donjogradske dječačke škole u Samostanskoj ulici, predlaže školskom odboru sljedeće:

Pošto je Donjogradska škola u Samostanskoj ulici otvorila nepotrebno 12 razreda, te time otvorila Dječačkoj Draškovićevoj školi samo jednu školsku sobu na raspolaganje, a treba pet školskih soba, do kojih će doći na ovaj pravedan način:

1. 5. razred iz Donjogradske škole neka se premjesti u drugu školu gdje imade više prostorija
2. 4 prva razreda Samostanske škole neka se stegnu u 3 razreda jer u svakom ne će biti više od 40 djece.
3. Tri četvrta razreda Samostanske dječačke škole neka se stegnu u dva razreda jer imadu u tri razreda djece iz područja Draškovićeve škole, koju su prošle školske godine, kada je bilo određeno da se Draškovićeva škola seli na Zavratnicu, roditelji brzo upisali u Samostansku školu, (pa neka ih) povrate natrag u Draškovićevu Dječačku školu, čime bi se povećao 4. razred…

Škola se još jednom morala iseliti. Sredinom 1941. počinje Drugi svjetski rat

pa u školu ponovno useljava vojska, a učenici se konačno vraćaju u svoju zgradu 1945. godine. U to je vrijeme izgnanstva nastava bila rasuta posvuda, dio se odvijao čak u privatnim kućama, ali nikada nije prekidana. Ratovi su počinjali i prestajali, a škola je išla dalje svim nedaćama usprkos…