Eisenstadt – Željezno
Odlazak u Gradišće bio je novo i izuzetno iskustvo.
Novi jezik, novi prijatelji pa čak i nove ljubavi (Nika + Fabian ili Josef) - sve novo.
Vrlo mi se svidjela njihova sto puta novija i suvremenija škola od naše.
Ipak, najljepše je bilo druženje, smijeh i komunikacija s tamošnjim
učenicima kod kojih smo boravili i s njihovim prijateljima iz razreda
FOTOGRAFIJE pogledajte u Foto-galeriji.
Krenuli smo dosta rano iz Zagreba s Glavnoga kolodvora vlakom za Bečko Novo Mjesto. Napustili smo Zagreb, pa uskoro i Hrvatsku, bez suza. U vlaku nam nije bilo dosadno jer smo se zabavljali, razgovarali, jeli, slušali glazbu ili listali časopise. Put je trajao oko 6 sati. U Wiener Neustadtu dočekali su nas domaćini. Ja sam bila smještena kod Sophie Weikovich u Cogrstofu. Tamo sam bila na koncertu tamburica. Ustajanje je bilo u šest sati, malo neobično za mene, ali navikla sam se u tih tjedan dana koliko sam bila tamo. Do škole koja nije bila daleko, oko petnaest minuta od kuće mojih domaćina, išle smo automobilom. Oduševljena sam bila školom. Golema je, modernija od naše, ima puno više učenika i veće učionice. Nastava je bila na njemačkom jeziku, tako da sam relativno sve razumjela, a ako nisam, onda sam pitala domaćine. U Beču sam bila drugi put i opet mi je bilo odlično. Vidjela sam dvorac Schönbrunn po drugi put, božićni sajam i zoološki vrt. Svoj drugi boravak u Beču iskoristila sam i za kupnju odjeće i slatkiša. Još sam bila na klizanju, a dok smo klizali puštali su glazbu pa smo se divno zabavili. Bilo mi je teško oprostiti se od novih prijatelja, ali raduje me što ćemo ih opet vidjeti na proljeće u Zagrebu.
Lara Katalenić, 8.a
Odlazak u Gradišće bio je novo i izuzetno iskustvo. Novi jezik, novi prijatelji pa čak i nove ljubavi (Nika + Fabian ili Josef) - sve novo. Vrlo mi se svidjela njihova sto puta novija i suvremenija škola od naše. Ipak, najljepše je bilo druženje, smijeh i komunikacija s tamošnjim učenicima kod kojih smo boravili i s njihovim prijateljima iz razreda.
Domaćini su bili vrlo gostoljubivi na čemu im zahvaljujem.
Odlazak u zoološki vrt bio je fantastičan. Zadivila me raznolikost okoliša i životinja što ne čudi jer to je jedan od najstarijih zooloških vrtova u svijetu. Bili smo i u Beču koji je već obukao svoje zimsko ruho. Okićene zgrade, božićni sajmovi, blagdansko ozračje - jednostavno lijepo.
Na početku putovanja svi smo se protivili odlasku, ali na kraju smo zapravo shvatili da bi nam trebalo još barem nekih tjedan dana, dijelom zbog toga jer ne bismo morali ići u školi, ali i zbog druženja.
Također želim srdačno pozdraviti sve novostečene prijatelje, a osobito obitelj Roth!
Siniša Vlahović, 8.b
Treći smo dan u Austriji. Već smo se upoznali sa svojim domaćinima i njihovim obiteljima. Pokazali su nam mjesto u kojem žive i prijatelje s kojima se svakodnevno druže. Također smo se upoznali s domaćinima naših prijatelja.
Ponedjeljak je. Prvi dan škole. U jako velikoj školi teško se snalazimo, ali nam domaćini pokazuju put do nevelike učionice. Stolci su postavljeni u krug. Neki učenici sjede na stolcima, neki su se tek upoznali, a neki razgovaraju sa svojim prijateljima. Vidim mnogo nepoznatih lica koja ću tek upoznati.
Sat je počeo. Profesori su ušli u učionicu. Svi su sjeli na stolce. Upoznavanje je počelo. Profesorica nas je pitala u kojem smo mjesecu rođeni, koja nam je najdraža boja, koje boje nam je majica koju nosimo, nosimo li naočale i slično, a mi smo trebali stati u skupine s osobama koje su odgovorile na ta pitanja isto kao i mi.
Kasnije smo bili podijeljeni u dvije skupine. Profesorica je postavljala pitanja vezana uz Hrvatsku i Austriju. Ako smo mislili da je odgovor točan, trebali smo brzo dotrčati do zelenog papira, a ako smo mislili da je odgovor netočan, trebali smo što prije dotrčati do crvenog papira. U toj je igri moja skupina pobijedila!
Profesorica hrvatskoga jezika dala nam je papire s pitanjima na njemačkome jeziku, a Austrijancima je dala ista ta pitanja, ali su bila na hrvatskome jeziku. Trebali smo odgovoriti tko želi postati liječnik/liječnica kad odraste, tko ima više od dva imena, tko je jučer pio kavu i slično. Kao odgovore na ta pitanja morali smo napisati ime neke osobe iz njihovog ili naših razreda. Tako smo doznali što vole ili što rade u slobodno vrijeme.
Na kraju smo dobili papire na kojima su bile fotografije nekih građevina koje smo morali pronaći. U tom su zadatku pobijedile Hannah, Nika, Neva i Bianca. Nagrada im je bila kutija puna čokolada.
Nakon napornog dana krenuli smo kućama svojih domaćina.
Dora Helena Špiljar, 8.a
Druženje nakon škole
Svaki smo dan nakon škole nekamo odlazili. Prošli smo zajedno cijeli Eisenstadt. Išli smo u kupnju po Beču, na kuglanje i na bazen. Nema mjesta gdje nismo bili. Naši su se domaćini uistinu potrudili. Dobro smo ih upoznali i postali smo prijatelji. Naša mnogobrojna druženja bila su čista zabava. Izdvojila bih posljednju noć kad smo slavili rođendan jedne od domaćica, mislim da smo se te večeri doista sprijateljili. Odlazak je bio najteži, ali naravno, opet ćemo ih vidjeti!
Nika Čić, 8.a
Ova razmjena učenika na mene je ostavila snažan dojam jer sam se ujedno zabavljala i usavršavala njemački jezik. Najviše mi se svidio odnos nas i učenika iz Austrije.Ondje su nas prihvatili kao da se znamo mnogo godina i kao da smo već dugo najbolji prijatelji. Raspored nam je bio odličan, vrijeme smo provodili korisno i veoma zanimljivo. Jedva čekam da oni dođu k nama i da se mi njima pokažemo u najboljem svjetlu.
Neva Čubelić, 8.b
Na razmjeni učenika u Eisenstadtu bilo mi je lijepo. Zanimljivo mi je bilo gledati kako se živi u domu Gradišćanskih Hrvata.Vidio sam kako ni oni nisu ništa drukčiji od drugih ljudi, vidio sam i to da gotovo sva djeca koja idu u Eisenstadt u školu zapravo ne žive u Eisenstadtu nego u okolnim selima, ali ta sela nisu kao naša sela nego su više kao mali gradovi: nema životinja i farmi nego vinograda u okolici i sve kuće su zazidane jedna za drugu; ali nema dućana u selima nego moraju ići u grad da bi bilo što kupili. Primijetio sam da tamošnja djeca nemaju kojekakve izvannastavne aktivnosti kao ovdašnja, pretpostavljam zato jer im treba najmanje pola sata autobusom da uopće dođu u središte Eisenstadta.
Zato moramo biti zahvalni što živimo u gradu koji najprije ima sve (glazbene škole, jezične škole, mjesta za treniranje raznih sportova…) i na tomu što živimo svega nekoliko metara od škole.
Petar Hršak, 8.a
Čekao sam s nestrpljenjem taj 17. dan mjeseca studenoga, a čekanje se oteglo. Prije putovanja znao sam samo da se moj domaćin zove Gabriel Moser.
Kad smo došli u Eisenstadt, na kolodvoru su me dočekali Gabriel, njegova mama i preslatka dvogodišnja sestra. Dok smo se vozili autom do kuće, mnogo toga sam doznao o obitelji; Gabriel ima brata Bena od dvanaest godina, žive u Parndorfu, najdalje od škole u razredu, ustaje u pola šest radnim danom, do škole dolaze autom, vlakom i na kraju pješice. I sve to rečeno mi je, naravno, na njemačkom!
Kad smo došli u Parndorf, selo u kojem žive, iznenadio sam se kako izgleda. To je selo uređenije od ijednog hrvatskog grada. Obitelj mojih domaćina imala je jako lijepu kuću, a posebno mi se svidjelo što je cijeli gornji kat samo Gabrielov i Benov. Bili su jako ljubazni i uslužni prema meni, te mi ni u jednom trenutku nije bilo dosadno.
U Austriji sam jako poboljšao svoj njemački, pogotovo svakodnevni govor, te sam stekao mnogo novih prijatelja s kojima ću još dugo, dugo ostati u kontaktu.
Andro Vladimir Štambuk, 8.a
Jadranka Čunčić Bandov, poznata autorica kratkih igrokaza za djecu i lutkarica gostovala je u našoj školi 14. rujna 2012. godine. Njezine su igrokaze pogledali učenici prvih i jedan treći razred. Bilo je to veselo druženje s lutkama koje autorica sama izrađuje. Pravi izbor za prvaše i početak školske godine.
Susret s Jadrankom Čunčić Bandov
Vol, žabac i mali gledatelji
Ah, taj strašni zmaj i ostala družba
I mi smo glumili
Potrebne su samo uši i već smo spremni za igru
Predstava može početi
Tikve sadim, lutke radim
Trećaši će pokušati sami izraditi lutke
Dan što ga čovjek posveti drugome
nije nipošto gubitak već dobitak.
Dani u kojim ne učinimo ništa za druge,
već samo za se, to su izgubljeni dani.
Ivan Merz
Put k suncu u našoj školi
Trenerske upute
Natjecateljski projekt za upoznavanje lika i djela blaženoga Ivana Merza održan je u našoj školi 5. svibnja 2012. godine.
Ovo je natjecanje održano već treću godinu zaredom, a učenici iz različitih škola naše zemlje, ali i iz Bosne i Hercegovine, natjecali su se u sportu, likovnom i literarnom izrazu.
Temeljna je ideja ovoga natjecanja promicanje humanih vrijednosti koje je živio i za koje se zalagao Ivan Merz.
Osvojili smo pehar
Ovo je dobar osjećaj
.jpg)
3. a - Čuvajmo prirodu
U posljednje vrijeme u našoj školi sve je živnulo zbog novih aktivnosti koje se uvode. U ožujku je bio ekotjedan koji smo željeli obilježiti odlaskom u park Maksimir. Zajedno su krenuli učenici 6.a i 6.b razreda. Zadatak je bio razgledanje i proučavanje maksimirskih voda.
Putovanje tramvajem i čekanje na suncu potpuno se isplatilo zbog ljepote Maksimira. Bilo je umjereno toplo vrijeme. Sunce je svaki čas izlazilo, ali je i brzo nestajalo.
Krenuli smo na izvršenje zadataka. Prvi je bio je mjerenje boje, temperature, dubine i prozirnosti Trećega jezera. Prolazeći pokraj jezera, zapazili smo nešto zanimljivo. Nismo mogli vjerovati da su se na deblu, umjesto barskih kornjača, sunčale crvenouhe kornjače. Pitali smo se što se dogodilo s našim barskim kornjačama. Dubina jezera bila je nešto malo manja od metra, ali smo zaključili da bi bila puno veća kad bismo je mjerili u samoj sredini jezera. Voda je bila prozirna do 85 cm dubine, njezina temperatura bila je 10° C, a boja je bila maslinastozelena. Povelik broj žaba ometao nas je u radu. Bile su to smeđe krastače.
3. b - Stabla koja život znače
Napokon smo krenuli dalje. Sjeli smo na klupice, a nakon stanke došli smo do potočića gdje smo zadatke obavili radeći u skupinama. Tako nam je bilo lakše. Bili smo zadivljeni bujnim i dinamičnim životom u tako malenome potoku. Uočili smo brojne pojedinosti iz biljnoga i životinjskoga svijeta. Kukci i drugi člankonošci žive poput stanovnika za njih ogromne životne zajednice.
Tada je naša terenska nastava završila i vraćali smo se kući sretni i puni dojmova. Jako nam se svidjelo sve što smo vidjeli i radili. Zaključili smo da su jezero i potok poput velikoga svemira u kojemu žive brojna živa bića.
Tonka Ravlić i Luka Perasić, 6.b
Neka nas pamte zrinjevačke platane
Naš je ravnatelji i ove godine ustrajao na tome da na Dan škole 10. svibnja iziđemo iz učionica i školskoga dvorišta i pođemo među ljude, u grad. Tako smo se svi našli na Zrinjevcu kako bismo u srcu grada pokazali da smo dostojni polaznici jedne od najstarijih škola u gradu. Na Zrinjevcu smo glumili, pjevali, plesali, ali i prodavali uglavnom svoje proizvode.
Gošće iz Dubrovnika s našim profesoricama
Blažena klupa
Dani škole u OŠ „Dr. Ivan Merz“ iz godine u godinu sve su sadržajniji i zanimljiviji. Obilježavamo ih u tjednu oko 10. svibnja kad se odigrava i središnja svečanost na Zrinjevcu.
Ove su godine u prijateljskoj razmjeni učenika u našoj školi u to vrijeme boravili predstavnici učenika i učitelja iz OŠ Župa dubrovačka pa su i oni sudjelovali u svim našim aktivnostima: obilasku Tehničkoga muzeja, orijentacijskom hodanju gradom, glazbenoj večeri, sportskim natjecanjima,
otvorenju izložbe likovnih radova, posjetu predsjedniku Ivi Josipoviću, probama za veliku predstavu i, konačno, u predstavi Od tambure do Woodstocka na Zrinjevcu.
Boje, sunce i radosni glasovi
Ravnatelj pozdravlja nazočne
I ja sam na sajmu
Gošća iz Dubrovnika govori svoj monolog
Zrinjevac, zelen plac, pjeva naš poznati šanosonijer… E, mi već tri godine zaredom osvajamo taj Zeleni plac i zeleno srce grada, ne zaboravljajući pritom da smo malo mlađi od njega. Naime, naša je škola otvorena 1901. godine i da su tada učenici iz učionica i školskoga dvorišta krenuli pokazati gradu i svijetu što su naučili i što znaju, već bi mogli s glazbenoga paviljona zapjevati neku primjerenu pjesmicu uz pristojan naklon i šetače mnogo usporenije no što su danas. Doduše, dizala bi se prašina pod njihovim cipelicama jer Zrinjevac još nije bio asfaltiran, ali je većina zgrada koje su nam i danas u vidnome polju bila izgrađena, darovana je meteorološka stanica, postavljena su poprsja hrvatskih velikana i posađene raskošne platane koje su se bližile tridesetoj.
Baš je otkačen naš ravnatelj
Još malo pa prodano
Moram vidjeti što slijedi
Kad je naš red
Ne spuštamo cijenu, sve je po 50 kuna
Netko mora upravljati tehnikom
Podizanje zelene zastave
Dječake bi pratili njihovi učitelji, a djevojčice njihove obvezno neudate učiteljice. Naime, po važećem Školskom zakonu iz 1888. godine učiteljice nakon udaje nisu mogle raditi u školi (za izmjenu toga zakona svojevremeno se zalagao Izidor Kršnjavi, a oštro se usprotivio Khuen Hedervary). Bilo bi manje žamora, manje boja i predmeta, ne bi bilo razglasa… Prolaznici bi se pitali kako je to škola zaposjela njihov paviljon i nije li on namijenjen valceru i promenadi, kaj god! Učitelji bi čeznutljivo pogledavali prema kavani „K vuku“, a oni bogatiji klinci oblizivali bi lizaljku.
Ručni rad
Sad ćemo mi nastupiti
Strpljivi tata čeka svoje dijete
Sve u pola cijene
Šarenilo na štandovima
A danas se ovdje stotine klinaca vrzma između štandova, nudi svoju robu i cjenka se. Ti se novi klinci kao čigre vrte u nekom mahnitom plesu, pocupkuju i okreću u kolu u pratnji tambura, ali se vraćaju i hipijevskom pokretu podsjećajući nešto starije prolaznike na njihovu mladost i poruke mira i prijateljstva nakon kojih više ništa nije bilo isto. Tutnji Zeleni plac, iz razglasa se razliježe Give peace and chance, Let the sunshine in i Kriči, kriči tiček…
Tako je to bilo
Umorna redateljica
Već smo sve prodali
Vesela slika
Voditelji sa svojim mentorom
Ravnatelj s paviljona pozdravlja nazočne, a odjećom podsjeća na protagoniste iz rockopere „Tommy“. U pozadini se podiže Zelena zastava čijim smo ponosnim vlasnikom upravo postali. Trećaši sviraju na flauticama pjesmicu Zečić, djeca i maca, a Adela pjeva Rolling in the deep u pratnji tambura.
Zrinjevac je osvojen. OŠ „Dr. Ivan Merz“ ovdje se već osjeća kao kod kuće.
(Bože moj, pa susjedi smo!)
Zelenilo usred grada
Dah Woodstocka na Zrinjevcu
Prijateljska razmjena učenika OŠ „Dr,. Ivan Merz“ i OŠ Župa dubrovačka
Naša je škola širom otvorila vrata prijateljstvu i nakon razmjene učenika naše škole s učenicima s Lastova i iz Semeljaca, na red su došli učenici iz OŠ Župa dubrovačka u Mlinima.
Putovanju je prethodila uobičajena putna groznica.
Krenuli smo autobusom u nedjelju, 15. travnja u 22 sata. Bila je to noćna vožnja. Svi smo bili uzbuđeni prije polaska, ali i tijekom vožnje. Mislili smo da ćemo odmah zaspati, ali to nije bilo tako jednostavno. Namještali smo se i premještali, ali zaspati nismo mogli. Zato smo mogli promatrati lijepu prirodu za svitanja i mjesta na putu do Dubrovnika.
OŠ Župa Dubrovačka
Doputovali smo u 7 ujutro pred školu u Mlinima, mjestu koje pripada općini Župa Dubrovačka, i tamo su nas srdačno dočekali ravnateljica i učenici domaćini. S njima smo otišli u njihove kuće, gdje smo se smjestili, doručkovali i upoznali s ukućanima, a zatim smo u školi proveli četiri sata. Njihova je škola ljepša od naše jer je nova.
Tri smo dana odlazili na doručak u školu, a zatim u razgledavanje grada i okolice. Posjetili smo mnoge crkvice, muzeje, bili smo kod načelnika Mlina, posjetili kuću i muzej Vlahe Bukovca u Cavtatu, gdje nam se osobito svidjela slika njegove obitelji, u starom gradu Dubrovniku prošetali se po zidinama i Stradunom… Da bude sve u duhu grada koji smo posjetili, na skalinama je učitelj Ivan Petranović s Ivom Čosić održao mali koncert.
Kuća Vlahe Bukovca u Cavtatu
Bilo je čarobno, stalno smo se smijali i zabavljali i nismo mogli shvatiti kako je sve u starom gradu očuvano, povijesno, kako su te starine još žive. U nama se budila nekakva čudna sreća zato što smo ih vidjeli. Svaki smo dan nakon razgledavanja odlazili s domaćinima u šetnju i na sladoled. Na tom smo druženju shvatili da su dečki mnogo bolje društvo nego cure. Ekipa je bila odlična, samo nam se činilo da se dečki radije druže s nama, a neke su cure bile malo ljubomorne i ignorirale nas.
U Arheološkom muzeju
Iako je bilo dosta hladno, Petra je, naravno odjevena, potrčala za loptom i okupala se u moru. Plaže su još puste, pa smo mogli uživati u mirisu mora i pogledu prema zelenim brdima koja okružuju Dubrovnik. Šteta što je vrijeme uglavnom bilo užasno, padala je kiša i bilo je hladno, jedino je u srijedu bilo sunčano.
Sprijateljili smo se s pedesetak djece. Neki su se htjeli fotografirati s nama, a nismo ni znali tko su oni. S većinom smo još uvijek u kontaktu.
Petak je bio uzbudljiv dan jer smo tada glumili u maloj scenskoj igri koju smo pripremili za ovu prigodu, a to je bio i dan povratka. Svi smo se bojali da ćemo se osramotiti na predstavi, ali sve je dobro prošlo i bili smo ponosni na sebe. Predstavili smo promišljanje učenika o školi i učiteljima, a u drugom smo dijelu predstavili svoju školu i svoj grad.
Mlini
A onda povratak. Opet noćna vožnja, napornih deset sati. Prisjećali smo se: bili smo u Mlinima, Cavtatu, Dubrovniku, Srebrenom… Na odlasku su neki plakali. Župa dubrovačka i Dubrovnik bili su nezaboravno iskustvo.
Jelena Mužak, Anja Šprajc, Lara Katalenić, Barbara Nikolić i Petra Jelinčić,
učenice OŠ „Dr. Ivan Merz“ iz Zagreba
.png)
Ordinacije medicine rada - posebni uvjeti za upis u srednje strukovne skole.pdf
Besplatna Office 365 usluga i alati koji omogućuju suradnju i komunikaciju između svih sudionika u obrazovnom sustavu.
Prijavite se svojim AAI@EduHr elektroničkim identitetom.
| « Veljača 2025 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 |
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 1 | 2 |
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| « Veljača 2025 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 |
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 1 | 2 |
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
.png)
.png)
.png)
