Posljednji dani proljeća u lipnju, sada već davne 1963. godine, značili su oproštaj od naše stare škole - završili smo osnovno školovanje, proveli osam nezaboravnih godina u obrazovanju, druženju, zajedničkim izletima… Prvih dana ljeta te iste davne 1963. podijeljene su nam ocjene, s nekim učenicima našega 8.b vidjeli smo se posljednji put i razišli se po gimnazijama, srednjim školama…

Tijekom vremena zbog školovanja u drugim sredinama, promjene adrese stanovanja i odlaskom  iz staroga kvarta (ili kako se danas kaže, gradske četvrti), polako su se gubili kontakti. Završavali smo škole, fakultete, bivši dječaci odlazili su na odsluženje vojnoga roka, polako smo počeli osnivati svoje obitelji. Među nama ima kolegica i kolega čija su djeca, pa čak i unuci, pohađali našu staru školu. Posjećujući roditelje i brata, koji su ostali stanovati na istoj adresi s koje sam osam godina odlazio na nastavu, često sam prolazio pored zgrade škole i pitao se gdje su i što je s njima, mojim bivšim kolegicama i kolegama.

Godine su prolazile jedna za drugom, pa zatim i desetljeća. Moj me životni put doveo do radnoga mjesta, par godina prije odlaska u mirovinu, u Draškovićevu ulicu (tako se nekada i zvala naša škola – Draškovićeva), u današnju zgradu Hrvatskog telekoma, koja se počela graditi upravo te 1963. godine kada smo se rastajali od stare škole. Radeći često noću osluškivao sam u večernjim satima vesele glasove s igrališta koje je sagrađeno godinu dana prije našeg odlaska iz stare škole, i u koje smo unijeli ne mali broj radnih sati. Ti veseli glasovi, veseli dolazak u jutarnjim satima i odlazak nekih novih mališana, na nastavu, pa s nastave, sve je to u meni budilo želju da ponovno uđem u školu i sretnem se sa starim kolegicama i kolegama. Nakon odlaska u mirovinu ova je želja bila sve jača.

Prijelomni trenutak dogodio se u mjesecu studenome 2012. godine kada sam nakon više od tri desetljeća susreo staroga prijatelja Davora Poredoša. U razgovoru uz kavu o životnim putevima, djeci, unučadi, u jednom sam trenutku predložio da iduće, 2013. godine, kad se navršava pedeset godina od kako smo završili osnovnu školu, sastanemo i posjetimo našu školu. Nakon nekoliko trenutaka, kojima, kako mi je izgledalo, nije bilo kraja, Davor je rekao da to i nije loša ideja!

Konačno, dobio sam potporu u ostvarenju svoje nekoliko godina tinjajuće želje da se ponovno sastanemo.

Dogovorili smo sljedeći susret i pristupili realizaciji, trebalo je pronaći bivše učenike 8.b. Problem su nam bile kolegice koje su udajom uzele prezimena supruga, kolege smo tražili putem telefonskog imenika, pomoć smo tražili i od tajništva škole. Od završetka škole prošlo je skoro pet desetljeća pa je odlučeno da susret bude održan na jesen, u mjesecu listopadu. Svim kolegicama i kolegama poslan je dopis uz prigodno objašnjenje i zajedničku fotografiju iz sedmoga razreda. Na kraju, kada su uspostavljeni kontakti i s oduševljenjem dobivena potpora i suglasnost bivših učenika, o našoj smo nakani obavijestili ravnatelja današnje škole "Dr. Ivan Merz", gospodina Zvonka Piljka. Stigao je potvrdan odgovor: dopušta se ulazak u prostor škole navedenog datuma, u 17,00 sati. Bio sam sretan kao malo dijete koje je dobilo najdražu igračku!

Petak, 18. listopada 2013., nešto prije 17,00 sati izlazim iz tramvaja broj 17, nedaleko od ulaza u školsko dvorište. Pogled mi bjesomučno odlazi prema ulazu u školsko dvorište - ima li koga od bivših učenika. Vidim dvojicu - trojicu, u skupini, svi pomalo bijele kose. Promatramo se nekoliko trenutaka i tada krenu pitanja:

U sljedećih nekoliko minuta, kako tko dolazi: - Koka, Branko, Milena, Božena, Davore, Enese, nakon pola stoljeća opet zajedno!- Od uzbuđenja i radosti što smo ponovno skupa nižu se pitanja, nastaje pravi žamor, kao i nekad kada smo se prije nastave kao prvašići sastajali na zbornome mjestu ispod jedne velike lipe na današnjem školskom igralištu.

Da bismo zabilježili i ovjekovječili dan susreta, fotografiramo se kod spomenika dr. Ivana Merza. Odjednom, otvaraju se ulazna vrata i  začuje se zvuk starog ručnog zvona: ravnatelj škole, gosp. Piljek, poziva nas da uđemo u školu. Nastaje tišina, dok  stubama i hodnikom koračamo prema učionici, mislima se vraćamo u davne godine našega školovanja, promatramo okolinu, stare drage zidove…

Sjedamo u klupe. Prema dogovoru naša načelnica (danas je to predsjednik razreda) Krunoslava Štefani - Koka, proziva učenike 8.b, školske godine 1962./63. Prisutni su: Anić Vjeročka, Antonić Branko, Balley Renata, Borovac Josip, Dobrić Ivanka, Hrabrić Ivan, Hrastić Zdenko, Ivošević Dubravka, Kardoš Milan, Keglević Božena, Kosijer Milena, Marčec Gordana, Novak Ranko, Pavlinić Milena, Poredoš Davor, Sokolić Biserka, Štefani Krunoslava, Tomada Inga, Trobradović Enes, Turković Mirjana i Uglešić Sanja. Nažalost, s tugom smo se prisjetili svih kolegica i kolega koji nisu više među živima.

Ne znamo kako se osjećao naš domaćin, ravnatelj gosp. Zvonko Piljek, vjerojatno također uzbuđen zbog razreda bivših učenika ispred sebe, koji imaju po 65 godina i više, koji su manje-više završili svoj radni vijek, koji su, kako se kaže za našu treću dob - kao djeca. Nas prisutne upoznao je s radom današnje škole, s njezinim projektima i programima, s današnjim imenom škole, rekao ponešto o životu dr. Ivana Merza…

Rastajući se od domaćina obišli smo prizemlje škole, učinili zajedničku fotografiju na stubama i zahvalili na prijemu.

Nastavak druženja uslijedio je u posebnoj prostoriji jedne pivnice, gdje smo bili samo mi, učenici 8.b, uz priče o davnim doživljajima, nestašlucima, radostima. Kružilo je nekoliko starih, pomalo izblijedjelih fotografija, smijali smo se našem dječjem izgledu, prvim ljubavima, pregledavali stare spomenare… U tom druženju dolazimo do zaključka: kolegica Božena doputovala je iz Ludwigshafena, kolega Zdenko iz Karlshruhea, Njemačke, Ranko iz Ljubljane, Ivanka iz Splita, Biserka iz Karlovca, Milan iz Krapinskih toplica.

Vrijeme je prolazilo, nije se stiglo sve ispripovijedati i zato je pala odluka da se ponovno susretnemo i pohodimo našu školu. Ako slučajno tijekom školske godine, srijedom, primijetite ispred ulaza u školu malu skupinu osoba starije dobi, znajte da se to sastajemo mi - 8.b iz školske godine 1962./63.

Prelistavajući spomenar naišao sam na posvetu naše kolegice Milene Kosijer:

da prikrije ideale,

osjenit će se i zamračiti

drhtavi snovi iz mladosti.

Stare i nove priče gubit će se

polako iz sjećanja,

a ljudi nekada dragi

zaboravit će se.